Podgorica, PR pres servis – Žene i djevojke sa invaliditetom u Crnoj Gori i dalje se
suočavaju sa višestrukom i intersekcijskom diskriminacijom, nepovjerenjem u institucije
i brojnim svakodnevnim preprekama, zbog čega je neophodno sistemsko unapređenje
pristupačnosti, podrške i stvarnog uključivanja u društvo.
To je poručeno na konferenciji „Zaštita od višestruke i intersekcijske diskriminacije žena
i djevojaka sa invaliditetom”.
Koordinatorka projekta iz NVU Djeca Crne Gore, Sabra Decević, predstavila je
rezultate osmomjesečnog projekta usmjerenog na prepoznavanje i odgovor na
višestruke oblike diskriminacije žena i djevojaka sa smetnjama u razvoju i žena sa
invaliditetom.
„Projekat, koji je trajao od septembra do kraja aprila, imao je za cilj podizanje svijesti
javnosti o preprekama sa kojima se suočavaju žene sa invaliditetom, ali i ukazivanje na
obavezu društva da aktivno radi na smanjenju diskriminacije i predrasuda, kao i na
stvaranju uslova za njihovo veće uključivanje u društvo“, navela je Decević.
Ukazala je da su tokom realizacije projekta obuhvaćene različite ciljne grupe: zaposleni
u javnim institucijama, prije svega u Podgorici, Tuzima i Bijelom Polju, zatim same žene
sa invaliditetom, kao i učenici bez smetnji u razvoju.
„Kroz ovakav pristup stvoren je prostor za dijalog i bolje razumijevanje problema na više
nivoa. Jedna od ključnih aktivnosti bilo je istraživanje o primjeni preporuka Komiteta
Ujedinjenih nacija u oblasti rodne ravnopravnosti, sa posebnim fokusom na lokalni nivo
u Tuzima i Podgorici“, rekla je Decević.
Ukazala je utvrđeno da u pojedinim opštinama ne postoje lokalni akcioni planovi koji bi
sistemski pratili ovu oblast, zbog čega su pokrenute inicijative za njihovo uspostavljanje.
„U Tuzima je, tim povodom, predloženo formiranje radne grupe za izradu novog
lokalnog plana, dok je u Bijelom Polju ova tema otvorena, ali je realizacija usporena
zbog budžetskih ograničenja“, navela je Decević.
Pojasnila je da je istraživanje obuhvatilo intervjue sa zaposlenima u javnoj upravi i
ženama sa invaliditetom, kao i analizu zakonodavnog okvira.
„Zaključeno je da je potrebna dosljednija primjena postojećih zakona i međunarodnih
konvencija, uz jasnije definisane mehanizme odgovornosti. Kao prioriteti su istaknuti
unapređenje fizičke i komunikacione pristupačnosti, razvoj usluga podrške u zajednici,
poput personalne asistencije, kao i kontinuirana edukacija zaposlenih u institucijama“,
kazala je Decević.

Prema njenim riječima, žene sa invaliditetom kao najveće prepreke navode
nepristupačnu infrastrukturu, nedostatak podrške, finansijska ograničenja, ali i
predrasude i negativne stavove okoline.
„Posebno je istaknuto nezadovoljstvo saradnjom sa centrima za socijalni rad i
zdravstvenim ustanovama, dok su obrazovne institucije i lokalne samouprave ocijenjene
nešto bolje, ali bez visokog nivoa povjerenja“, rekla je Decević.
Ukazala je da su rezultati istraživanja pokazali i nizak nivo povjerenja u institucije kada
je riječ o prijavi diskriminacije, navodeći da dio ispitanica smatra da prijavljivanje ne daje
rezultate, dok su neke navele da su se obraćale nadležnima, ali bez konkretnih rješenja.
„U poređenju stavova institucija i žena sa invaliditetom uočene su značajne razlike. Dok
zaposleni u institucijama smatraju da su osobe sa invaliditetom uglavnom informisane o
svojim pravima i da su usluge djelimično dostupne, same korisnice ukazuju da
informacije često dolaze iz nevladinog sektora, a da se prava ostvaruju otežano.
Takođe, pristupačnost objekata i kvalitet usluga ocijenjeni su znatno lošije od strane
žena sa invaliditetom“, kazala je Decević.
Ona je rekla da su u okviru projekta realizovane su i edukacije za zaposlene u javnim
institucijama, radionice za djevojke sa smetnjama u razvoju, kao i aktivnosti u školama
kroz koncept „žive biblioteke“, gdje su učenici imali priliku da direktno čuju iskustva žena
sa invaliditetom.
„Organizovana je i medijska kampanja pod nazivom „Dostojanstvo nema invaliditet““,
dodala je Decević.
Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u
Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, Irena Rakočević, poručila je da, uprkos
brojnim inicijativama i analizama, Crna Gora i dalje nema dovoljan napredak kada je
riječ o suzbijanju intersekcijske diskriminacije žena i djevojčica sa invaliditetom.
Prema njenim riječima, iako postoje brojne strategije, sektorske analize i akcioni
planovi, ključni problem ostaje njihova primjena u praksi. Posebno je ukazala na
zabrinjavajući podatak da se 40 odsto žena sa invaliditetom ne obraća institucijama
zbog nepovjerenja, što, kako je naglasila, zahtijeva hitan razvoj novih i efikasnijih
politika.
Rakočević je podsjetila da su lokalne samouprave još ranije preuzele obavezu izrade
lokalnih akcionih planova, ali da je njihova realizacija i dalje ograničena.
„U ovom trenutku imamo svega pet usvojenih lokalnih akcionih planova u Crnoj Gori,
što jasno govori o nivou implementacije preuzetih obaveza“, navela je Rakočević,
dodajući da se očekuje skoro usvajanje plana u Tuzima.
Govoreći o zakonodavnom okviru, istakla je da je početkom godine usvojen zakon kojim
je po prvi put jasno normirana intersekcijska diskriminacija, kao i institut razumne
adaptacije, što predstavlja važan iskorak u usklađivanju sa međunarodnim standardima.

Takođe je najavila da je nacrt novog zakona o rodnoj ravnopravnosti upućen Evropskoj
komisiji na mišljenje, navodeći da predviđa i kaznene odredbe kao mehanizam
odvraćanja od diskriminatornog ponašanja.
„Kaznene odredbe treba da imaju preventivno dejstvo, a primjenjuju se kada se ne
može drugačije“, pojasnila je Rakočević.
Poseban akcenat stavila je na značaj primjene Zakona o upravnom postupku, koji, kako
je navela, pruža široke mogućnosti građanima da zaštite svoja prava. Ona je naglasila
da žene sa invaliditetom, kao i svi građani, imaju pravo, ali i odgovornost da koriste
pravne mehanizme zaštite kada smatraju da su im prava ugrožena.
Rakočević je ukazala i na nedostatke u sprovođenju edukacija, ističući da obuke često
ne vode sertifikovani treneri, što umanjuje njihov efekat.
„Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati“, poručila je Rakočević,
naglašavajući potrebu za kvalitetnijim i stručnijim pristupom edukaciji.
Sekretarka Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim
organizacijama Mirsada Bošnjak, kazala je da rezultati i sprovedene aktivnosti
projekta potvrđuju njegov značaj, ali i upozorila na zabrinjavajući podatak da 40 odsto
žena sa invaliditetom nema povjerenje u institucije.
„Bez obzira na mali uzorak, to je alarmantan podatak, prije svega za nas iz državnih
institucija“, kazala je Bošnjak.
Govoreći o ulozi Ministarstva, podsjetila je da je kroz reorganizaciju Vlade
formalizovana saradnja sa nevladinim organizacijama, čime je dodatno naglašena
njihova važnost u kreiranju i sprovođenju javnih politika.
Bošnjak je ukazala da je u toku izrada Strategije saradnje sa nevladinim sektorom, uz
naglasak na široke konsultacije sa civilnim sektorom.
„Ne treba da govorimo samo o izazovima, već i o rješenjima koja moramo zajednički
ponuditi. Institucije same ne mogu dati odgovore bez saradnje sa nevladinim
organizacijama“, poručila je Bošnjak.
Ona je istakla i da je pokrenuta inicijativa za izradu zakona o reprezentativnosti
organizacija lica sa invaliditetom, kojim bi se dodatno uredio njihov status i djelovanje.
Nacrt zakona je, kako je navela, već pripremljen i očekuje se njegovo upućivanje na
javnu raspravu. U radnoj grupi, kako je dodala, učestvuju i predstavnici nevladinih
organizacija.
Bošnjak je naglasila da je, pored donošenja zakona, ključno njihovo efikasno
sprovođenje u praksi, kako bi se obezbijedila stvarna pravna zaštita i unaprijedio
položaj osoba sa invaliditetom.

Zaključila je da zaštita žena i djevojaka sa invaliditetom ne smije biti posmatrana samo
kao pitanje socijalne politike, već kao pitanje osnovnih ljudskih prava, dostojanstva i
jednakih mogućnosti.
„Moramo zajedno raditi na stvaranju društva jednakih šansi, u kojem nema mjesta
diskriminaciji ni po jednom osnovu“, poručila je Bošnjak.
Savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Milena Krsmanović Iković ukazala je
na značaj rada nezavisnog monitoring mehanizma za praćenje primjene Konvencije
Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, podsjećajući da je riječ o ključnom
instrumentu za unapređenje zaštite ove populacije.
Ona je pojasnila da je mehanizam uspostavljen 2023. godine i da trenutno broji 12
članova, od čega je 11 predstavnika organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja
roditelja djece sa smetnjama u razvoju, dok je jedan predstavnik iz institucije Zaštitnika.
Kako je navela, cilj je da mehanizam dostigne puni kapacitet od 15 članova, uz
ravnopravno učešće i donošenje odluka konsenzusom.
Krsmanović Iković je istakla da je uspostavljanje ovog tijela predviđeno Konvencijom,
koja državama nalaže formiranje nezavisnih mehanizama za promociju, zaštitu i
praćenje njene primjene. U skladu sa tim, uloga je povjerena instituciji Zaštitnika, kao
nezavisnoj instituciji koja ispunjava međunarodne standarde u oblasti zaštite ljudskih
prava.
„Mehanizam ima trostruku ulogu, ne samo da prati sprovođenje Konvencije, već i da
radi na njenoj promociji i zaštiti prava osoba sa invaliditetom“, rekla je Krsmanović
Iković.
Govoreći o dosadašnjim aktivnostima, Krsmanović Iković je navela da su sprovedene
brojne terenske posjete širom Crne Gore, tokom kojih su članovi mehanizma
razgovarali sa predstavnicima institucija i osobama sa invaliditetom, posebno u
ustanovama rezidencijalnog tipa. Na osnovu tih posjeta izrađuju se izvještaji sa
konkretnim preporukama.
Najavila je i izradu sveobuhvatne analize o položaju žena i djevojčica sa invaliditetom u
ustanovama zatvorenog i poluotvorenog tipa, koja je u završnoj fazi. Kako je istakla,
riječ je o prvoj analizi ovog tipa u Crnoj Gori, a fokus obuhvata ustanove poput domova
za stare, psihijatrijske ustanove u Dobroti, Komanski most, kao i Dječji dom „Mladost“ u
Bijeloj i njegovu jedinicu u Bijelom Polju.
Krsmanović Iković je upozorila da su žene i djevojčice sa invaliditetom u ovakvim
ustanovama izložene povećanom riziku od diskriminacije i povrede osnovnih prava,
posebno u oblastima reproduktivnog i seksualnog zdravlja. Istakla je važnost
informisanog pristanka na medicinske intervencije, koji mora biti zasnovan na jasno
razumljivim i pristupačnim informacijama.

Takođe je ukazala na problematične aspekte važećih zakonskih rješenja, posebno u
oblasti zaštite mentalnog zdravlja, gdje određene procedure mogu dovesti do prisilnog
smještaja i medicinskih tretmana, što otvara pitanja zaštite autonomije i integriteta
ličnosti.
Poseban akcenat stavila je na rizike koje nosi institucionalizacija, uključujući mogućnost
nasilja, kako među korisnicima, tako i od strane osoblja, naglašavajući potrebu za
razvojem snažnih preventivnih mehanizama.
Aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom Svetlana Radović, podijelila je
iskustva sa aktivnosti u okviru projekta „Živa biblioteka – pročitaj ženu, ne predrasudu“,
realizovane u srednjoj elektrotehničkoj školi u Podgorici, ocjenjujući je kao pozitivan
primjer direktne komunikacije mladih i žena sa invaliditetom.
Kako je navela, u aktivnosti je učestvovalo šest žena sa različitim vrstama invaliditeta,
dominantno oštećenjem vida, koje su kroz rad u grupama razgovarale sa učenicima o
svakodnevnim životnim iskustvima.
„Teme su obuhvatale obrazovanje, zapošljavanje, samostalnost, pristupačnost i
slobodno vrijeme. Učenici su pokazali izuzetnu otvorenost i spremnost da postavljaju
pitanja, uključujući i ona koja se često izbjegavaju kada je riječ o invaliditetu. Bili su
srdačni, otvoreni i zainteresovani da čuju naša iskustva, ali i da sami pokušaju da
razumiju kako je pružati podršku osobama sa invaliditetom“, kazala je Radović.
Govoreći o položaju žena sa invaliditetom, Radović je istakla da su one često dodatno
izložene diskriminaciji, posebno u oblastima obrazovanja i zapošljavanja. Navela je da
postoje brojna lična i iskustva drugih žena koja ukazuju na prepreke u ostvarivanju
prava.
Ukazala je i na značaj porodice, koja može biti ključna podrška, ali i prepreka, posebno
kada utiče na izbor obrazovanja i životnog puta žena sa invaliditetom.
Radović je ohrabrila žene sa invaliditetom da koriste dostupne pravne mehanizme
zaštite i da se aktivno bore za svoja prava, naglašavajući važnost međusobne podrške i
osnaživanja u procesu ostvarivanja jednakih mogućnosti.

Kampanja „Dostojanstvo nema invaliditet“ dio je projekta „Vidljive, ravnopravne, osnažene“ koji realizuje NVU Djeca Crne Gore u partnerstvu sa NVU Staze uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Crne Gore.